kentaur

20.01.2007., subota


PJESMA POSLIJE USTAJANJA NA LIJEVU NOGU...




APOKALIPSA

Pocrniće i bijela moja igra sa crnim dobom,
Nestaće svake snage da se popravlja svijet od zala.
Biće to kad mi oči s posljednjom nadom u nebo pogledaju,
A ono opet bude nijemo kao i lik s one strane ogledala...

Sva su mi se uzdanja odjednom našla u nemoćnoj kletvi,
U vrisku koji ne čuje niko osim moje prepune glave...
Stalno su me učili putevima, a vidim samo obilježene stranputice –
Laž se ovremenila vječno, u zbjegovima su svi koji istinu slave.

I ja s njima kao barjaktar teško poražene vojske,
Kao Don Kihot sa staništem u Dolini Suza...
Čak više ni vjetrenjača nema da ludujem na njih nasrćući –
Za uljuđenje svijeta putanje nema, ni mora, ni moreuza...

Ni bijele Nojeve barke da se u njoj pobjegne nekud,
Čovjek je postao broj zapečaćen u vražjim kutijama...
...čovjek je još samo kad kao luda priča sam sa sobom,
Čak ga i vazduh koji udiše nekom smišljenom težinom slama...

Sve je oboljelo od nekog srljanja u neznano grotlo,
Sve je nalik na kretnje mrava u srušenom mravinjaku.
Vampirska vremena stižu pouzdano, pa ramenima sliježem,
Uveče rano liježem – sa svakim zdravim snom u raskoraku...





- 12:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.10.2006., utorak


''VIJENAC SONETA ZA MARIJU'' - SONETNI VIJENAC (III;IV)



III

Eteričnom mišlju u svoj umor ići
nekad davno mogli su askete i sveci.
Iz tromosti plačne Pjesmu treba dići,
stoga uđi u romor, iz govora uteci.

Nismo se stekli skupa putujući,
imam na umu da smo spektar neki.
Gubili smo snagu zalud ludujući
u trku da Svjetlu budemo daleki.

Naučismo odveć vatriti bezumlje,
jedno drugom bismo izgladnjeli vuci.
U tamnicu strasti padosmo duboku,

u dvije tamne tačke zatvorismo umlje:
rođenje i smrt su nam veliki trenuci.
Sad možemo sami, bez svjetla u oku.

IV

Sad možemo sami, bez svjetla u oku
domišljati neke iskrice kajanja,
iz tame trošnih grudi izvući žaoku
i prazni stati na vrata Nestajanja.

Rođenje i smrt su nam veliki trenuci,
a između toga samo smo trošenje.
Mnogoglavu zmiju u sebi pretuci,
mogućnost neke Pjesme hoće izmirenje.

A mi nemogući već umiremo za se,
bezbroj mrlja tamnih svijetom rasipamo.
I kraj i početak uz nas isto ječi,

veliko Svjetlo u spektar razlista se.
Ne htijući u se na kraju bivamo
mrtvi za iskrenje nadahnutih riječi.

- 03:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>