APOKALIPSA Pocrniće i bijela moja igra sa crnim dobom, Nestaće svake snage da se popravlja svijet od zala. Biće to kad mi oči s posljednjom nadom u nebo pogledaju, A ono opet bude nijemo kao i lik s one strane ogledala... Sva su mi se uzdanja odjednom našla u nemoćnoj kletvi, U vrisku koji ne čuje niko osim moje prepune glave... Stalno su me učili putevima, a vidim samo obilježene stranputice – Laž se ovremenila vječno, u zbjegovima su svi koji istinu slave. I ja s njima kao barjaktar teško poražene vojske, Kao Don Kihot sa staništem u Dolini Suza... Čak više ni vjetrenjača nema da ludujem na njih nasrćući – Za uljuđenje svijeta putanje nema, ni mora, ni moreuza... Ni bijele Nojeve barke da se u njoj pobjegne nekud, Čovjek je postao broj zapečaćen u vražjim kutijama... ...čovjek je još samo kad kao luda priča sam sa sobom, Čak ga i vazduh koji udiše nekom smišljenom težinom slama... Sve je oboljelo od nekog srljanja u neznano grotlo, Sve je nalik na kretnje mrava u srušenom mravinjaku. Vampirska vremena stižu pouzdano, pa ramenima sliježem, Uveče rano liježem – sa svakim zdravim snom u raskoraku... |
III Eteričnom mišlju u svoj umor ići nekad davno mogli su askete i sveci. Iz tromosti plačne Pjesmu treba dići, stoga uđi u romor, iz govora uteci. Nismo se stekli skupa putujući, imam na umu da smo spektar neki. Gubili smo snagu zalud ludujući u trku da Svjetlu budemo daleki. Naučismo odveć vatriti bezumlje, jedno drugom bismo izgladnjeli vuci. U tamnicu strasti padosmo duboku, u dvije tamne tačke zatvorismo umlje: rođenje i smrt su nam veliki trenuci. Sad možemo sami, bez svjetla u oku. IV Sad možemo sami, bez svjetla u oku domišljati neke iskrice kajanja, iz tame trošnih grudi izvući žaoku i prazni stati na vrata Nestajanja. Rođenje i smrt su nam veliki trenuci, a između toga samo smo trošenje. Mnogoglavu zmiju u sebi pretuci, mogućnost neke Pjesme hoće izmirenje. A mi nemogući već umiremo za se, bezbroj mrlja tamnih svijetom rasipamo. I kraj i početak uz nas isto ječi, veliko Svjetlo u spektar razlista se. Ne htijući u se na kraju bivamo mrtvi za iskrenje nadahnutih riječi. |